Moja autobiografija? Navikla sam pisati o drugima, no potrudit ću se. Smatram da imam uzbudljiv život, barem do sad, ali isto tako sam sigurna da na papiru neće izgledati tako uzbudljivo. Tako nešto se može samo doživjeti, osjetiti.A sad se bacam na posao – dočarati što bolje mogu svoj život do danas jer dalje ne mogu.

         Rođena sam 19. svibnja 2002. godine. Da,  one godine kad je Svjetsko nogometno prvenstvo bilo u Koreji i Japanu. To znam jer mi tata uvijek spominje kako je držeći me u naručju gledao utakmice. Taj 19. dan petog mjeseca bio je petak, kišan ili sunčan, ne sjećam se kao ni svog rođenja. Često pomislim koliko je ludo da se ne sjećamo vlastitog rođenja. Isto tako se ne sjećam ni prve tri godine svog života. Iz starih fotografija se čini da su bile zanimljive. Prva sjećanja potječu iz vrtića. Imala sam puno prijatelja i obožavala sam odlaziti u vrtić. Iz tog vremena su mi najdraža sjećanja popodnevne šetnje s tatom i psom koje su danas vrlo rijetke. Kada sam imala šest godina, rodio mi se brat. Ponavljam – ludo je to što se njegovog rođenja vrlo dobro sjećam. Isto tako se sjećam prvog dana škole, kao da je bio jučer. Bila sam jako uzbuđena, no ipak sam teškom mukom napustila vrtić. Ipak, u školi sam stekla sjajne prijatelje tako da mi vrtić nije više toliko nedostajao. Najdraži događaji od 1. do 4. razreda bili su mi izleti i ekskurzija. U tom razdoblju sam također počela ići na natjecanja iz taekwondoa tako da sam stekla nove prijatelje.  Tada sam otkrila potpuno novi svijet prijateljstva. Zatim dolazi peti razred. Spojili smo se s drugim cjelodnevnim razredom i tada se to činila grozna ideja, no danas sam zahvalna onima koji su nas spojili. Razdobljepetog, šestog i prvi dio sedmog razreda bilo je vrlo važno za mene, osobito sama 2015. godina. Stekla sam puno novih prijatelja, ali sam neke i izgubila. Išla sam na veća natjecanja i stekla nova iskustva. Ljeto je također bilo posebno. Naučila sam mnogo lekcija što se tiče prijateljstva, ljubavi i naivnog vjerovanja ljudima.

Neki bi rekli da zbog toliko razočaranja godina i nije bila baš dobra, no ja sam danas zahvalna svim tim osobama jer su me naučile da ne pravim  iste pogreške

         Što  reći o životu? Do sada sam shvatila da je prijateljstvo najvažnije jer kad god sam  posrnula, moji najbolji prijatelji su bili uz mene i hrabrili me i to nikada neću zaboraviti. Shvatila sam da uvijek treba čuvati prijatelje i ne kajati se zbog svojih pogrešaka. Treba  pokušati nešto naučiti iz njih. I naravno uvijek prije svih voljeti sebe. To je moj recept za sreću. Ponosna sam na svoj život i nadam se da će i dalje biti uzbudljiv.

 Lucia Ivančev, 7. d

Jesen  polako  ulazi  u  grad,
prošla  je  kraj  zgrada,
skrila  se  pod  lišćem,
umila  se  u  kiši. 

Divila  se  svojoj  ljepoti
u  lokvama
i  štipkala  djecu  
po  rumenim  obraščićima.

Počeo  je  puhati  vjetar,
toliko  jako,
da  on  otpuše jesen,
te  dopuše  zimu.

Tonći Burica, 3.a

    Stigli smo iz Ogulina na jezero Sabljaci. Bilo je kasno poslijepodne. Izašla sam iz autobusa. Stari i prašnjavi restoran, sav u ruševinama, skrivao je livadu koja se prostirala do jezera. Odložila sam stvari na staru drvenu klupu i krenula u istraživanje.

    Vedra trava skrivala je pomno sagrađene mravinjake. Tamne su sjene  ukazivale navisine drveća dok sam pažljivo koračala šumarkom. Jedan je dio bio osunčan, a drugi se nalazio u tami. Ljepota ptičjih pjesama me vukla dublje u srce prirode. Trčeći kroz drveće, mašta mi se rasplamsala. Na trenutak mi se učinilo da iskrice plešu sa mnom. I opet! 

Pogledavši u snažne krošnje koje štite livadu od nedaća, osjećala sam se kao dio drveća, dio trave, dio modrog staklenog jezera koje zrcali snene sunčeve zrake. Sjela sam tik do jezera. 

Mirnoća tihog povjetarca podizala je pelud da bi je zatim lagano spustila na pod. Kuće u šumarcima s druge strane jezera  sjajile su u zelenilu.

    Ispružila sam ruku te pokušala uhvatiti posljednje zrake sunca. Tamne su sjene uz tihi povjetarac prevladale, a ja sam se okrenula i polako koračala unatrag.

Ena Brnja, 7. d

Ja sam sretno dijete
Ja sam sretno dijete,
Radosno i stvaram uspomene.

Ja sam sretno dijete
Imam obitelj i prijatelje.

Ja sam sretno dijete,
Imam krov na glavom.

Ja sam sretno dijete,
Zadatak mi je sanjati.

Ja sam sretno dijete,
Pazi me se, svijete!
Za me, sigurno, čuo jesi
Ja sam naslov ovoj pjesmi.
                                                
                    Ivana Oreb, 6.a 

Ovo  stablo nalazi se u obližnjem parkiću. Jako  je  lijepo  i  puno  ptica  se odmara  na  njemu.  Vrapčići  skladaju  pjesme, zaljubljeni  golubovi  sjede  na njemu  od  sumraka  do  zore.

U  jesen,  ono  je  slikar  umrljan  bojama, a  meni  je  tada  najljepše. Zimi   njemu  nije  hladno,  jer  je  sretno  u  parkiću  i  ništa  ga  ne  može  ohladiti. Njegovo  srce  uvijek  je  toplo.

U  proljeće  je  presretno,  jer  se  djeca  ponovo  igraju  u  parku. Ljeti  svoj
hlad  dijeli  sa  svima  oko  sebe. To  nesebično  stabalce  je  meni  najdraže!

Lucija Tomaš, 3.a

U mojoj kući živimo moji roditelji, braća i ja. Moja braća su malena i nestašna pa je u našoj kući uvijek veselo i bučno.

Najveći kaos vlada ujutro kad se svi spremamo za izlazak iz kuće, mama i tata na posao, braća u jaslice i vrtić, a ja u školu. Tata prvi izlazi iz kuće, u trenutku dok još nije zavladala potpuna ludnica. Mama već tada trči između kuhinje, spavaće i dnevne sobe dovikujući se s nama, grijući mlijeko malom bratu i dodajući nam odjeću. Dok me pita jesam li spreman za školu  i što me danas očekuje u školi, odijeva se i sprema u kupaonici. I tada se obično začuje svađa ili plač, ili zvuk bačenih autića i kockica u mojoj sobi. Tamo uvijek vlada potpuni nered jer je soba prepuna igračaka i drugih zabavnih stvari. I Toni i Niko, moja braća,  najviše vole boraviti  upravo u njoj. Koliko god ovo bilo nepodnošljivo, jako mi je neobično kad se vratim u naš stan, a u njemu nema nikoga. Čudna mi je ta praznina i tišina. Najljepše mi je vikendom kad nema žurbe. Ujutro zajedno doručkujemo u blagavaonici, a popodne svi skupa gledamo filmove u dnevnom boravku. Smijemo se, zadirkujemo jedni druge  i uživamo u tome.

 Tako je to s mojom obitelji. Nekad je potpuno kaotično, a nekad neopisivo mirno u našoj kući. Pa ipak, meni je ona najljepša i najdraža, najsigurniji kutak na Zemlji.

 Luka Skoko, 5.c

Kako dodirnuti svoju zvijezdu? Je li to uopće moguće?

Gledam u nebo i razmišljam. Je li svemir zbilja tako beskrajan kako nas uče? Um je to davno prihvatio, ali srce ne može. Ponekad pomislim da nebeski svod krije jedan drugi, bolji svijet, do kojega smiju samo oni izabrani. Oni koji su u duši djeca, koji još vjeruju i snivaju. Jesu li oni te zvijezde o kojima možemo samo sanjati, naši ideali, ljudi kakvima bismo htjeli postati? Možda su Sunce i Mjesec zapravo naši dragi i topli roditelji koji nas čuvaju i osvjetljavaju nam put do cilja. Već u djetinjstvu čovjek ima velike snove i ne može dočekati da naraste kako bi napokon dodirnuo tu krijesnicu, tu šljokicu što ga gleda odozgo i smije mu se. Kada odraste, od silnog čekanja izgubi nadu i maštu, pa samo ide po utabanoj stazi svojih predaka. Zaboravi kako je uvijek htio biti poseban, zaboravi na svoja maštanja i, iako je davno dodirnuo svoju zvijezdu, želi još. Postaje nezasitan i izgori zajedno s njom.

Iako svi počnemo sa čistim htijenjima, svatko ne uspije zadržati dječju čistoću i sjaj.

Pitam se gledam li upravo sebe, svoju budućnost u onoj zvijezdi tamo gore gdje se nalaze odgovori na sva moja pitanja.                                  

 Jana Šarolić, 7.a

             Počeo sam trenirati jedrenje s osam godina i nakon prvog kratkog treninga znao sam da je to sport za mene. U početku sam trenirao kao početnik u školi jedrenja, no zbog nastave cjelodnevnog boravka u školi trenirao sam samo vikendom.
             Ubrzo se moj mali vikend hobi pretvorio u ozbiljan i naporan rad. Početkom četvrtoga razreda završila je cjelodnevna nastava, u školu sam odlazio u smjenama. Sve slobodno vrijeme provodio sam u svom klubu u Uvali baluna.  Baš tada je u klub  stigao  Marin Siriščević, novi trener regatnih optimista, koji je bio pun potencijala i znanja. Trener je mlad i  stalo mu je  do zabave pa nas je, osim teških treniga na moru, kada ne bi bilo vjetra, vodio i na 
različite aktivnosti poput slobodnog penjanja, windsurfinga, wekboardinga i cliff jumpinga. 
No nisu treninzi uvijek samo zabava u koju se ne ulaže nimalo truda, treninzi su  na moru po vjetru, valovima i hladnoći iznimno naporni. Ovo je već četvrta godina da  jedrim po cijeloj Hrvatskoj po regatama dajući uvijek 100% od sebe. I da, do sada se sav moj  trud  isplatio. Možda sam u par trenutaka pomislio da ću se smrznuti ili dehidrirati, ali bi  to brzo prošlo. Prošle sam godine izvrsnim jedrenjem zaslužio mjesto u reprezetaciji Hrvatske u klasi optimist. Veselio me uspjeh, ali još više su me veselila putovanja i druženja.
U srpnju smo  putovali u Veliku Britaniju na Europsko prvenstvo. Putovanje do Walesa  bilo je jako zanimljivo i trajalo je nevjerojatnih 48 sati. Proputovali smo kroz Sloveniju, Austriju, Njemačku, Belgiju i Francusku gdje smo se ukrcali na trajekt koji nas je odveo na Otok. Iako je putavanje bilo naporno i dugo, bilo je i iznimno zanimljivo vidjeti toliko različitih zemalja s toliko različitih pejzaža. U Phwelliju me se najviše  dojmila smjena plime i oseke. Za sve nas poseban je doživljaj bio biti prvi put na oceanu. Bijel, dubok, prepun meduza i ogromnih valova izgledao je pomalo i zastrašujuće. 
              Pored napornih i teških jedrenja, bilo je i pregršt zabave.  Hotelski kompleks u kojem smo odsjeli bio je toliko velik da jednostavno nismo morali izlaziti iz njegovog okruženja. Zabave je bilo na pretek, ali uvijek mi bude žao kada nemam priliku razgledavati mjesto u kojem jedrim. Ponekad se dogodi da nema vjetra pa natjecanje za taj dan bude odgođeno. Tako uspijemo vidjeti pojedine gradove na našoj obali. Jedan od njih je Opatija. Opatija je 
predivan grad u kojemu je zimi jako hladno i kišovito, ali ljeti sunce ne prestaje sjati. Opatija je turistički grad u kojem  ima mnogo parkova,  kulturnih i turističkih znamenitosti. Grad je prepun turista koji se voze u skupim i atraktivnim automobilima.  Opatija je sama po sebi predivna. U Opatiji mi se  najviše svidio ogroman park koji zauzima preko jednog kilometra kvadratne površine i stotinjak različitih vrsta biljaka iz različitih dijelova svijeta. Jedini prigovor Opatiji je taj što je sve jako skupo i usmjereno turistima. Siguran sam da ću jednog dana nakon svih putovanja  imati dovoljno iskustva da svojoj djeci i unučadi pričam priče o svojim dogodovštinana. Svako putovanje i svaki grad pamtim po nekom događaju. Posebno zato što sve to proživljavam zajedno  s prijateljima iz kluba. Bilo da smo u Dubrovniku, Šibeniku, Poreču, Rapcu ili Malom Lošinju najvažnije je da smo zajedno.
                Od jedrenja ne mislim odustati jer me ono čini sretnim i potpuno ispunjenim. Meni je sport jako važan u životu i sretan sam što sam pronašao nešto po svojoj mjeri.  Negdje sam pročitao rečenicu  „Ne mogu promijeniti vjetar, ali mogu namjestiti svoja jedra da uvijek dođem do zadanog cilja.“ To je moja misao vodilja.                                 

                                                                                              Barol Urem, 7.d