Polazak u školu predstavlja važnu razvojnu prekretnicu u životu djeteta i njegove obitelji.

Tada se dijete ozbiljnije susreće s autoritetom, formuliranim zahtjevima nastavnog programa kojima treba udovoljiti i očekivanjima koja se pred njega postavljaju. Način kako ih doživi i ispuni utjecat će na stvaranje slike o sebi, doživljaj vlastite vrijednosti i uspješnost u kasnijim aktivnostima. Za roditelje je to prilika za procjenu svojih dotadašnjih nastojanja, formiranje slike o djetetu kao učeniku, mogućnost usporedbe uspješnosti djeteta s uspješnošću njegovih vršnjaka što će  dijelom odredit smjer daljnjih odgojnih utjecaja.

Razdoblje u djetetovu razvoju od rođenja do polaska u školu, vrijeme je najintenzivnijeg tjelesnog i psihičkog razvoja kada ono najbrže i najlakše uči. U to se vrijeme polažu temelji za daljnji razvoj, napredovanje djeteta i samoaktualizaciju. Svi aspekti razvoja (tjelesni, psihomotorni, emocionalni, socijalni i kognitivni) međusobno su povezani i kao takvi ne mogu djelovati neovisno jedan o drugome. Djeca između šeste i sedme godine života uključuju se u odgojno-obrazovni sustav koji bi ih trebao pripremiti za kompetentno obavljanje uloga koje ih očekuju kao odrasle članove društva. Spremnost za školu predstavlja ukupnost sposobnosti, iskustva i motivacije  potrebnih za učenje novih zadataka i rezultat je međudjelovanja sazrijevanja, učenja i razvoja i mnogo je širi pojam od zrelosti. Predstavlja sklop svih činitelja koji su važni za novo učenje. Zrelost za učenje se više odnosi na stupanj razvoja koji ovisi o unutarnjim biološkim činiteljima (Vlahović-Štetić i sur.,1995.). Spremnost za školu obuhvaća tjelesni,psihomotorički, kognitivni,emocionalni i socijalni aspekt razvoja, a njihova usklađenost predstavlja temelj uspješnog uključivanja djeteta u odgojno-obrazovni sustav.

Tjelesna spremnost podrazumijeva djetetovu sposobnost za udovoljavanjem specifičnim psihofizičkim naporima. Pravilan fizički razvoj je važan kapital s kojim dijete kreće u školu jer je od prvog dana izloženo tjelesnim naprezanjima; svladavanje puta od kuće do škole i natrag uz opterećenje školskom torbom, mirno sjedenje u školskoj klupi i pri pisanju domaće zadaće. Osobitu važnost ima funkcioniranje djetetovih osjetnih organa te da nema poteškoća sa sjedenjem ili kretanjem.Važna je stečena  navika urednog hranjenja, spavanja i kontrole organa za izlučivanje (Hitrec, 1991.).

Roditeljima se preporučuju redoviti pregledi vida i sluha, poticanje boravka na otvorenome i tjelesne aktivnosti, potpuno navikavanje djeteta na samostalno nošenje školske torbe i održavanje pravilnog držanja te razvijanje higijenskih i prehrambenih navika.

sihomotorička spremnost odnosi se na činjenicu kako dijete do polaska u školu usvaja mnogobrojne vještine od hodanja, trčanja, oblačenja do usavršavanja fine pokretljivosti pojedinih mišićnih skupina što je važan preduvjet za učenje složenih psihomotoričkih vještina poput čitanja i pisanja (Vlahović-Štetić i sur.,1995.). Rezultat je sazrijevanja živčanog tkiva, povećanja složenosti središnjeg nervnog sustava, rasta, ali i vježbanja (Hitrec, 1991.).

Roditelji mogu poticati razvoj kroz niz zabavnih aktivnosti kao što su crtanje, bojanje, rezanje škricama, modeliranje plastelinom, igre u pijesku, slaganje slagalica, igre loptom i aktivnosti koordinacije.

Kognitivna spremnost je najvažniji prediktor školskog uspjeha i uz opću intelektualnu sposobnost uključuje razvijenost opažanja ili percepcije, pažnje, mišljenja i pamćenja koji su nužni za uspješno savladavanje nastavnih sadržaja. Da bi se dijete moglo uspješno uključiti u nastavni proces potrebna je razvijenost jezično-govornog razvoja do stupnja koji omogućava slušanje i razumijevanje drugih te mogućnost izražavanja vlastitih misli, osjećaja i potreba na materinskom jeziku. Kognitivna spremnost podrazumijeva i posjedovanje određenih iskustava i spoznaja o svijetu i samome sebi te opažanje prostornih i vremenskih odnosa, razlikovanje boja, oblika i veličine predmeta. Nužan preduvjet za uspješno čitanje i pisanje je sposobnost  slušne i vidne diskriminacije podražaja i konstantnost percepcije. U području pamćenja dijete ove dobi je naučilo razlikovati opažanje od učenja, odnosno spontano upotrebljava neke od strategija zapamćivanja. Uz mogućnost izvođenja konkretnih misaonih operacija, svladavanje školskog gradiva zahtijeva i donekle razvijenu sposobnost pojmovnog mišljenja, sposobnost simboličkog predočavanja te služenja osnovnim misaonim operacijama poput klasificiranja, serijacije, asociranja, analogija i logičkog rezoniranja (Vlahović-Štetić i sur.,1995.).

Roditeljima se savjetuje svakodnevno čitanje priča i razgovor o pročitanom, postavljanje otvorenih pitanja (kako, što mišliš, zbog čega,..),igre brojanja i uspoređivanja količina, poticanje djeteta na prepričavanje događaja uz aktivno slušanje onoga što dijete iznosi.

Emocionalna spremnost djeteta očituje se u stanovitoj emocionalnoj stabilnosti, kontroli vlastitih emocija i kontroli impulsa koja će mu omogućiti suzdržavanje od naglih emocionalnih izljeva poput srdžbe, panike i straha. Važno je da se dijete može odvojiti od roditelja nekoliko sati dnevno i samostalno funkcionirati. Budući da školska situacija donosi uspoređivanje s vršnjacima, kompeticiju i evaluaciju uratka, emocionalno stabilno dijete će se lakše suočiti s takvim situacijama koje mogu izazvati ispitnu tjeskobu, strah od neuspjeha ili predstavljati prijetnju djetetovom samopoštovanju (Vlahović-Štetić i sur.,1995.). Roditelji mogu pomoći poticanjem djeteta na samostalnost i preuzimanje odgovornosti, učiti ga  imenovanju i regulaciji emocija, davati pohvalu za uloženi trud i angažiranost, a ne samo za rezultat.

Socijalna spremnost odnosi se na sposobnost suradnje, poštivanja pravila i prihvaćanja autoriteta. Važna je i sposobnost čekanja reda te dijeljenja s vršnjacima (Hitrec,1991.). Nadalje, očituje se i u mogućnosti podređivanja vlastitih želja pravilima i ciljevima  skupine kojoj dijete pripada kao i mogućnosti  socijalnog učenja prema modelu (Vlahović-Štetić i sur.,1995.). Roditeljima se preporučuje uključivanje djeteta u zajedničke igre s vršnjacima, postavljanje jasnih i dosljednih pravila u obitelji i poticanje rješavanja sukoba razgovorom.

Postavljanje granica u korištenju digitalnih tehnologija

Digitalne tehnologije značajno su prisutne u životu djece mlađe školske dobi. Istraživanja pokazuju povezanost pretjerane izloženosti ekranima s poteškoćama
u pažnji, regulaciji emocija i kvaliteti sna (American Academy of Pediatrics, 2016; Twenge i Campbell, 2018.).
Preporuke roditeljima:ograničiti rekreativno vrijeme pred ekranima do 1 sat dnevno, ne koristiti ekrane tijekom obroka i barem jedan sat prije spavanja, zajedno s djetetom birati kvalitetne, edukativne sadržaje, davati prednost igri na otvorenom i socijalnim interakcijama te vlastitim primjerom pokazivati uravnoteženu upotrebu tehnologije.
Strukturirano i nadzirano korištenje može imati edukativne učinke, dok je kvaliteta  sadržaja važnija od same količine vremena (Radesky i Christakis, 2016.).

Literatura:

American Academy of Pediatrics. (2016). Media and young minds. Pediatrics, 138(5), e20162591. https://doi.org/10.1542/peds.2016-2591
Hitrec,G.:Kako pripremati dijete za školu, Zagreb,Školska knjiga,1991.
Radesky,J.S., Christakis, D.A. (2016). Increased screen time: Implications for early childhood development and behavior. Pediatric Clinics of North America, 63(5), 827–839.
Twenge, J. M.,Campbell, W. K. (2018). Associations between screen time and lower psychological well-being among children and adolescents. Preventive Medicine Reports, 12, 271–283.
Vlahović-Štetić,V., Vizek-Vidović,V., Arambašić, L., i Miharija, Ž.: Priručnik za Test spremnosti za školu, Naklada Slap, Jastrebarsko, 1995.